Za ovaj smo se projekt odlučili jer smo uvidjeli da naši učenici sve manje komuniciraju i sve manje se igraju u prirodi, a sve više osnovnu dječju potrebu za kretanjem i igrom zamjenjuju druženjima i igrama u virtualnome svijetu. Imajući ovo na umu, tijekom cijele nastavne godine istraživali smo kako su se igrali naši djedovi i bake, ugostili smo neke od njih i slušali njihove priče, igrali smo tradicijske igre, izrađivali lutke od prirodnih materijala, pjevali i plesali tradicionalne dječje plesove, a sve s ciljem kako bismo vratili dječji smijeh, galamu i igru na travnjake, dvorišta i ulice. 

Tijekom cijele godine projekt je ostvarivan kao spoj novih saznanja, kreativnosti i umjetničkog izričaja, a sve kroz sinergiju i suradnju učenika, roditelja, baka i djedova, lokalne zajednice i učiteljica. Spoznaje o tradicijskim igrama, plesovima i pjesmama učenici su usvajali terenskom nastavom, stručnim predavanjima, ali su svakako najponosniji na vlastite istraživačke i stvaralačke radove koje su brojnim okupljenim gostima prikazali kroz splet igara, pjesama i plesa uz poneku doskočicu, bećarac i duhovitu pričicu.

Ovom prigodom postavili smo izložbu „Ovdi vrime ko da stoji“ poznatog vinkovačkog  fotografa Zvonimira Tanockog koji se specijalizirao za fotografiranje kulturno-povijesne i prirodne baštine Hrvatske. Izložene fotografije jasno su prikazivale kako je nekada živjelo pitomo slavonsko selo. Osim navedene izložbe predstavili smo i naš zavičajni četverojezični slikovni rječnik kojim pokušavamo očuvati zavičajnu baštinu, osobito posvećujući pozornost zavičajnom govoru jer je on dio našeg kulturnog identiteta.

Iznimno smo ponosni i sretni na ostvarenu suradnju s Kulturno umjetničkom udrugom „Korijeni pustare“ iz Antunovca čiji su nam članovi bili dragi gosti. Njihova se udruga bavi njegovanjem i oživljavanjem običaja, tradicije i kulture, a već nekoliko godina organiziraju manifestaciju Dječje tradicijske igre. Ovom su prigodom upriličili natjecanje s našim učenicima u deset igara. Natjecateljskog duha, smijeha i veselja nije nedostajalo. Dobili smo poziv za sudjelovanje na njihovoj manifestaciji i s nestrpljenjem očekujemo novo druženje.

Zajedničkim objedom uz ugodan razgovor, druženje, šalu i pjesmu oni stariji prepričavali su nam svoje zgode iz školskih klupa, a oni najmanji upijali su svaku njihovu riječ.

Željeli bismo se zahvaliti našem ravnatelju na ukazanom povjerenju i velikoj podršci, našoj Općini koja je bila otvorena za suradnju i pomoć, no najveća zahvala ide roditeljima i našim učenicima koji su nesebično sudjelovali, pomagali i bez kojih ovaj projekt zasigurno ne bi bio ovako uspješan.