Osnovna škola Zrinskih Nuštar

Ne, ovo nije priča Branka Ćopića, nego ...

Škola je trenutno pusta, tek zgrada bez duše, a bez vas učenika čini se i bez svrhe... Ljetni su praznici, nekad smo ih zvali ferije...

Spomenom te riječi odlutah u svoju riznicu sjećanja... prisjetih se svoga bosonogoga djetinjstva, mi stariji ćemo svi odreda znati što taj izraz i znači, a za vas mlađe čitatelje nisam baš ni posve siguran. Kada ste zadnji put vidjeli bosonogoga dječaka ili djevojčicu?

Kao što prije nemalo godina niste mogli vidjeti obuvenoga, poglavito ljeti za vrijeme raspusta kako ga još zvasmo, da baš bijasmo raspušteni u svakom smislu tih mjeseci, koji su se tada činili dugi kao vječnost ...

Čeprkajući dublje po svojoj riznici sjećanja, proletješe mi mislima slike svakodnevnih ljetnih obaveza - ranojutarnjeg tjeranja stoke, uglavnom koza i krava na ispašu na obližnje strnjake, i vojnu mlaku, kada je manje ugodno bilo hodati bos.

Tabani su doduše za par tjedana otvrdli poput đona na cipeli, ali vrlo bolan problem je bio trenutak kad oštra slamka strnjaka, polja sa kojega je požnjeveno žito, dužine desetak centimetara, poput čavla pronađe mekše tkivo među prstima stopala, s kojeg lakoćom odere kožu ili je pak probode. 

Više ugodni trenuci bosonogoga djetinjstva bili su odlasci na kupanje i pecanje, na sadašnju rječicu Vuku, koja tada u našim dječjim očima bijaše opasna, duboka i divlja rijeka.

Uvijek se išlo pješke i to u grupama, rijetko sami. Djevojčice i dječaci ovisno u kojem su  dijelu Nuštra stanovali, odlazili bi baš na određeno mjesto na Vuki. Većina djece iz sela odlazila je na "drveni most", brđani na "bunarić", poneki na "glinu" ili na "veliku krivinu" kod vrbe, a mi iz  moga susjedstva odlazili smo na "gvozdeni most", tako tada nazivasmo željezni, željeznički most na pruzi preko Vuke između Nuštra i Bršadina, bilo je do njega dobra dva kilometra hoda u jednom smjeru, nije nam bilo vruće, a negdje otprilike na pola puta imali smo i okrijepu, bunar s ledenom vodom, iz kojega se voda grabila limenom kantom, te pila limenim lončićem, na vektarnici, kućici uz prugu, u kojoj su tada živjeli dida Savo i baka Marija Tokić, uvijek raspoloženi i spremni dočekati nas nestašne dječake, napojiti nas vodom, ali i ponekom poučnom pričom iz života.

Bili smo jednostavno odjeveni. Na sebi smo jedino nosili univerzalne crne glotane gaće koje su pomalo već vukle na zeleno, od ishabanosti zbog svakodnevnog nošenja, kažem univerzalne jer bile su to sportske, kupaće i svakodnevne ljetne hlačice. Hodali smo bosi, nitko nikada nije nosio nešto na nogama, pa i ako je imao neke papuče bilo bi to svetogrđe. Tako je i nastao izraz bosonogo djetinjstvo.

Doći do Vuke i jedinog osvježenja tih ljetnih mjeseci, dakle do gvozdenjaka,

ispod kojega je dno Vuke bilo popločano kamenom, pa je voda na tome mjestu bila bistra i gdje smo mi dječaci u vodi dubine oko jednog metra učili prve zamahe plivanja, kako bi kad ga djelomično savladamo mogli „kere“, tako zvasmo najlakši prsni stil plivanja, u kojem smo rukama oponašali rad prednjih nogu psa, do obližnjeg „dubljaka“ s vodom preko glave - moglo se prugom. Betonski, ali i drveni "šliperi", kako smo nazivali pragove na pruzi, pržili su otvrdle tabane i uvijek je bilo: „jedan malo - dva puno, kako smo često brojali hodajući prugom.

Drugi način dolaska na isto mjesto bio je prašnjavom cestom uz prugu. Često smo birali prašnjavu cestu, bila je sigurnija, nije bilo opasnosti da u zaigranosti i nestašlucima koje je izvodila naša skupina, ne čujemo buku nadolazećeg vlaka, a i stopala su nam na tom bila uvijek zahvalna. Ovdje je zapravo poanta ove moje pričice: taj osjećaj kad zagazite u prašinu nakupljenu na putu debljine nekoliko centimetara, dok ti vruća prašina prolazi između prstiju na nozi,  duboko je urezan u moje sjećanje ...

i sada dok pišem ove retke, kao da prolazim tom istom stazom moga djetinjstva, osjećam onu istu vrelinu prašine, toga simbola našeg postojanja, koja mi je tada pržila tabane, a sada dok se prisjećam ... još uvijek grije i moje srce i još uvijek stvara popriličnu ugodu, koju evo odlučih na ovim stranicama podijeliti s vama, poglavito vama učenicima naše škole čije je djetinjstvo posve drugačije, nadam se i vjerujem da će i vama, u vašoj riznici sjećanja, ostati poneki detalj kojega ćete se moći za četrdesetak godina prisjetiti i htjeti podijeliti na neki način, kao što evo ja dijelim s vama.

Uživajte, odmorite se, veselite svakom trenutku i neka vam ovaj raspust traje poput vječnosti, a najvrjednije trenutke spremite u svoju riznicu sjećanja.